Slavica Mijović, akademski umetnik iz Podgorice predstaviće u utorak, 14. februara u Likovnom salonu izložbu slika, crteža i video sekvenci “Govor ptica”.
Organizator izložbe je Kulturni centar, a otvaranje je predviđeno u 18 sati.
IZ KATALOGA
Mutirajuci feniks …
“ Umjetnost se otvara istini ako ona nije neposredna, utoliko je istina njena sadržina. Ona je spoznaja zahvaljujući svom odnosu prema istini. Sama umjetnost je spoznaja tako što joj se ona u njoj pojavljuje. Ali, niti je ona kao pojava diskurzivna, niti je njezina istina odraz nekog objekta”. (T.W.Adorno )
Još jedan veliki teoretičar umjetnosti, Bonito Oliva, bi dodao …”umjetniku je potreban pogled svijeta, svjetlost sunca, da bi potvrdio “neodoljivu istinu” umjetnosti.
Koju istinu, što nam pokušava sopštiti svojim crtežima Slavica Mijović ? Čini se, da umjetnica neodoljivom crtačkom lakoćom tvori prilično “težak” hibridni svjet ptičišta, insektarijuma, zvjerinjaka. U vlastitom mikrokosmosu ona se kreće, lebdi, pliva, roni, rastače ,ali i vrsto inpostira, frontalno, i/ili u profilu, dubletu, nadogradnji, nutrini. Slavica se bavi krucijalnim
životno-filosofskim temama indirektno, ostavljanjem znakovnih poruka, za čije tumačenje je potreban intencijalni prefiks. Latinski nazivi radova, književno djelo “Govor ptica” (“Mantikul-tejr”), iranskog pjesnika/mistika Atara Nišaburija , Hičkokov opus/film “Ptice “ i sl. predstavljaju semantička čvorišta umjetničkih samorealizacija.
Spoznati sebe, korijene svojih strahova, želja, snova, dešifrovati podsvjesne stigme, vlastiti arhetip, identitet, senzibilnost, slobodu…nije li to ono što muči svakog, naročito, mladog čovjeka u ovom, odveć otuđenom, neemocionalnom svijetu. Da bi smo mogli bolje razumijeti svijet oko nas potrebno je otkriti/spoznati unutarnji univerzum. U tom interaktivnom dijalogu sa sopstvom Slavica Mijović kroz animalne forme pita/poručuje/odgovara…
Na putu ka otkrovenju “vječite tajne” izazovi nam lome krila ili neočekivano, donose vjetar za visočiji/sigurniji let i veće svjetonazore…Umjetnica, kao da konstatuje: “Moje oko je i suviše blizu mene i nisam ono što vidim”(B.Oliva), pa otuda te velike, zapitene/uplašene/tužne/opasne/zagonetne oči…Na svim čudnovatim, fantazmagoričnim, zoomorfnim stvorenjima one su dominanta/konstanta, ljudski element kojim se duša služi u svojim saopštenjima. Podsvjesni jezik samouobličavanja dovodi do kondenzacije rastavljene i dezintegrisane materije u/kroz crtež, u njeno prvotno stanje izvornog bića. Reptili, čovjekolike
ptice, morski zmajevi-konjići svojim nerazgovjetnim, egzistencijalističkim metežom pokušavaju uspostaviti red, sistem u okružujućem haosu. Ptice i ostala zoomorfna , insektoidna bića čine svojevrsan katalog portreta, karaktera, inicijacija.
Crteži grafitnom olovkom, laviranim tušem, akvarelom suptilno i sofisticirano, jedanko snažno i ubjedljivo donose koloplet osjećaja – upitanosti, začudnosti, otuđenosti, sinergije, prožimanja…
Sveprisutne oči su protagonisti narativa, ribolika otovrena usta opšte nemuštim jezikom, nerijetko, odsutna na licu, kao i nos koji se transformiše u kljun…Koščati skelton tijela/fizikuma između čovjeka i reptila, ptice, asocira na kavez, ljušturu koja se po potrebi transponuje u novu oblikovnost, poprima novi oblik, ali ne i suštinu…Ona, suština/Istina zaroobljenik je tijela/kaveza. Mutirajući Feniksi, Slavičine ptice su ideje, misli, koje brzinom, krhkošću svojih rudimetiranih ekstremiteta/krila odaju utisak nastalnog/nastalog u jednom zamahu, potezu, dahu…kao svojersna apoteoza, žudnja za životom u njegovom punom intenzitetu. Permanentna traganja, eskapističke efemernosti, nedostižni ciljevi, neuhvatljiva sloboda, zapravo su vječiti
poticaji/procesi značajniji, ispunjeniji i ljepši od svih konačnosti, savršenosti i Istina. To je suština stvaranja/umjetnosti, što potvrđuju i nazivi Slavičinih radova – Gornji i donji svet, Uzlet i pad, Rađanje, Strah, Dvojnost, Snoviđenje, Buđenje, Utva zlatokrila…
“…Nebesa učini pokretnim, a zemlju u prividnom mirovanju…Tijelo je obdario raznim moćima, a slobodnu pticu duše zarobi u grudima!..” (Attar)
Dr Anatazija Miranović, istoričarka umjetnosti