Goran Beuković, vajar rodom iz Siska predstaviće u sredu, 9. marta u Likovnom salonu Kulturnog centra svoje skulpture. Postavka obuhvata radove stvarane poslednjih godina.
Beuković je završio fakultet Primenjenih umetnosti, vajarski odsek, u Beogradu, 2010. godine u klasi profesora Miroljuba Stamenkovića. Učestvovao je na kolektivnim izložbama i kolonijama u: Šapcu, Beogradu, Zemunu, Gornjem Milanovcu, Belim Vodama i Jasenovu.
Do sada je uradio: Mozaik u crkvi Sv. Petke i restauraciju skulptura u Šapcu. Radio je i na restauraciji hrama Vaznesenja gospodnjeg u Čurugu, kao i crkve Sv. Križa u Rumi.
Fakultet Primenjenih umetnosti u Beogradu dodelio mu je nagradu za idejno rešenje znaka fakulteta.
Otvaranje izložbe je u 18 sati.
Skulpture Gorana Beukovića
Teško je pisati o umetnicima za koje nas veže prijateljstvo i skoro svakodnevno druženje. Kritičar je, koliko god to ne priželjkivao, stavljen u neugodnu poziciju. Kriterijumi vrednovanja moraju ostati na visini postavljenih zahteva, u izrečene sudove ne sme se uvući lična simpatija i subjektivnost. Pa ipak, pored svega što se teži ispoštovati kako izrečeni stavovi ne bi ostali na razini puke senzacije, dogodi se da se u tekst bezazleno ušunja poneki karakterističan detalj, opaska razgovora, anegdota. Ti detalji, kojima ne odolevamo, katkada umetnika i njegovo delo bolje razotkriju nego redovi i stranice dosledno sprovedenih formalnih i konceptualnih analiza.
Goran Beuković je vajar. Čovek blage naravi, ravničarski spor i odmeren u većini svojih svakodnevnih aktivnosti. Zapisujem u većini, jer se taj opšti životni stav menja u susretu sa materijom njegove umetnosti. Tu je Goran neki drugi Goran, neočekivano plameniji i temperamentniji nego inače, baš po meri svog imena. Oniži rastom, temeljno građen, u susretu sa kamenom, drvetom, gipsom, on zavarnici baš kao što se pod udarcima vajarskog čekica zacakle varnice. Komadi i blokovi kamena, izlomljeni i okresani sa puno veštine i žive uobrazilje preobražavaju se u jedre forme, bremenite životom i pune značenja. Komadići drveta, metala i kamena započinju svoj nemi, intrigantni dijalog. Iz kamena i površina gipsanih ploča izranjaju čudne svetačke fizionomije koje čuvaju svoju vezu sa drevnim, arhetipskim slikama vizantijske umetnosti. Na ovoj izlozbi Goran nam se predstavlja radovima u kamenu. Materijalu koji već u svom prirodnom stanju i strukturi poseduje estetske kvalitete i naročitu likovnost. Te kvalitete i likovnost Goran oseća i vrednuje sa puno pažnje i teži da ih maksimalno ispolji. Njegov omiljeni motiv je ljudska figura u pokretu, izložena i prepuštena uticaju prirodnih sila, svedena i apstrahovana da bi do punog izražaja došla njena oslobođena životna energija. U ponavljanju tog motiva zanetog igrom, dodirima, kretanjem, predanog snu, dremežu i odmoru, otkrivamo majolovsku jedrinu i stamenost, brankusijevsku svedenost i barlahovski nemir. Pa ipak, Goranova skulptura nije nevešta eklektična mešavina, konglomerat neasimilovanih i ličnoj poetici nesaobraženih uticaja. U njoj počiva sasvim licni nemir i zaljubljenost u sve manifestacije zivota koji se u vajarskoj umetnosti ispoljavaju još od antičkih vremena.
Celina pred nama još jedna je uzbudljiva stanica u profesionalnoj biografiji ispisanoj nagradama, samostalnim i grupnim izložbama, restauracijama i javnim porudžbinama. Zagledani u izloške koji nam u nemom dijalogu otkrivaju nenametljivi narativ suočavamo se sa segmentima života koji nam neprimećeni, često minu pred očima. Njihova zavodljivost nas zbunjuje, intriga u koju nas uvlače nas razveseljuje. U njima tuku damar, bilo i dah, brankusijevska iskra duha koja izbija pod zamahom Goranove majstorske ruke.
Miodrag Danilović