Kulturni centar Gornji Milanovac i biblioteka “Braća Nastasijević “ predstaviće u četvrtak, 8. avgusta 2019. godine u u 19 sati u Modernoj galeriji izložbu “Strip, slike i skulpture” doktora Milija Belić, priznatog srpskog slikara, skulptora, likovnog kritičara, publiciste i strip autor iz Lazarevca.
Zbog obimnosti postavke radovi će osim u Modernoj galeriji biti izloženi i u Holu velike sale Kulturnog centra.
U okviru predstavljanja izložbe biće organizovana i promocija knjige „Izazov modernosti“ (19:30 sati, Hol velikke sale Kulturnog centra).
BIOGRAFIJA
Milija Belić je rođen 1954. godine u Rudovcima, u rudarskoj porodici. Osnovnu školu završio u Rudovcima. Kao učenik osnovne škole piše pesme, priče, romane, crta i sarađuje u brojnim dečjim listovima: Kekec, Dečje novine, Polet, Politikin zabavnik, Politika za decu, itd. Osvaja više nagrada na konkursima za najbolji dečji rad, crtež ili sastav. Kao učenik sedmog razreda realizuje sliku na zidu „Kosovski boj“, koja i danas krasi glavni hol Osnovne škole u Rudovcima. Pri kraju osmogodišnjeg školovanja počinje višegodišnju saradnju sa izdavačkom kućom Dečje novine, najpre radeći ilustracije, zatim kao koautor stripa o Mirku i Slavku, da bi kasnije realizovao više kratkih stripova sa sopstvenim junacima. U isto vreme učestvuje u radu dve crtačke škole koje Dečje novine organizuju za svoje saradnike.
Gimnaziju završio u Lazarevcu 1973. godine. Kao učenik gimnazije osniva i uređuje, tokom tri školske godine, list Gimnazijalac, koji kasnije menja naziv u Staze, u momentu kada prerasta u opštinsko glasilo mladih. Posle gimnazije upisao i 1978. godine završio Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, odsek slikarski, u klasi profesora Zorana Petrovića. Dobitnik nagrade za crtež na Fakultetu likovnih umetnosti kao najbolji crtač u generaciji, u klasi profesora Aleksandra Lukovića, 1974. Član ULUS-a od 1979. godine.
Izlaže redovno od 1978. godine na brojnim samostalnim i zajedničkim izložbama u zemlji i inostranstvu. Likovne priloge objavljuje u listovima i časopisima: Književna reč, Književne novine, Politika, Polja, Venac, Galaksija, Duga, ABV Hronika, Kolubara, itd. Tekstove iz teorije umetnosti objavljuje u Delu, Književnoj reči, na Radio Beogradu, itd. Stipendista Francuske vlade 1983-84. godine, od kada paralelno boravi u Parizu i Lazarevcu.
Odbranio sa najvišom ocenom doktorsku tezu na Sorboni 1994. i stekao titulu Doktora umetnosti i nauka o umetnosti Pariskog Univerziteta. Član je AICA-e, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara, od 1999. Objavio knjige: „Meta Art“ (SKC, Beograd, 1997), „Nebeske priče“ (Biblioteka grada, Beograd, 2000), „Apologie du rythme“ (L’Harmattan, Paris, 2002), „Omcikous“ (L’Age d’Homme, Lausanne, 2004), „Slika i Svet“ (SKC, Beograd, 2004), „Fotografije 1964 – 1978“ (Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2008), „Spiritus Mundi“ (Red Box, Beograd, 2011), „Metafotografije Mirka Lovrića“ (Artget – Clio, Beograd, 2015), „Izazov modernosti“ (Arhipelag, Beograd, 2017). Dela mu se nalaze u sledećim kolekcijama : Nacionalna biblioteka, Pariz ; Musej Satoru Sato, Tome (Japan) ; Muzej savremene umetnosti, Beograd ; Srpski kulturni centar, Pariz ; Biblioteka grada Beograda, Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad ; Galerija Mostovi Balkana, Kragujevac ; Moderna Galerija, Lazarevac itd.
„Belićeva poetska priroda ne teži deformaciji kao principu, niti nasilju nad geometrijskom logikom: ona jednostavno žudi otkriću nove dimenzije poetskog govora koja je istovremeno i nova dimenzija doživljaja i razumevanja sveta. Ima tu i potajne žudnje za ulaskom u tamne prostore tajne, u one oblasti čovekovog duha koje nikada nisu sasvim obasjane svetlošću svesti. Poverenje u nauku ne isključuje mogućnost dodira sa poetskom strukturom sveta.“ (Sreto Bošnjak)
MLADOST U OBLAČIĆIMA
Nije toliko neobično pa ni retko da neki veliki i priznati umetnik karijeru započinje u sferi popularne kulture, recimo, praveći pre artističkih, komercijalne filmove, pre velikih građevina, dizajn enterijera, ili pak pre značajnih slika, stripove. Ono što bitno razlikuje Miliju Belića od stvaralaca koji se nerazumno stide svojih početaka je njegova svesrdna i više nego požrtvovana želja da svojim sugrađanima podari izložbu „Obećanja prošlosti“ kao podsetnik na dane rane slave u jednoj bliskoj ali sasvim drugoj umetnosti od one po kojoj će postati svetski poznat.
Francuski teoretičari umetnosti su ispravno prepoznali kulturnu revoluciju krajem 60-ih godina prošlog veka kao trenutak kada i strip dobija priliku da se emancipuje kao nova (za sada poslednja po redu, deveta) umetnost, iako je to suštinski odavno bio. Ipak, u Jugoslaviji toga doba su vesti verovatno malo kasnile, jer je malo ko mogao smatrati recimo najpopularniji strip u to doba – „Mirka i Slavka“ kao deo bilo kakve visoke kulture. I oni to nisu bili, to niko ne tvrdi, ali se eto jedan mladi saradnik „Dečjih novina“, narečeni Belić, deo manufakture saradnika koji su suštinski crtali ovaj prvi domaći stripski blokbaster projekat (dostižući tiraže i do preko 200.000 primeraka) ipak usudio da svedene i detaljima siromašne crteže tvorca projekta – Desimira Žižovića Buina oplemeni sitnicama koje intrigiraju čitaočevo oko. Time bi, makar malo, pretvarao „Mirka i Slavka“ u nešto više od proste ilustracije priče koju nose arhetipski junaci, raubovani do neočekivanog nivoa visoke komercijalizacije. Likovi dvojice partizanskih kurira su se tako pojavljivali na šoljicama za kafu, majicama, školskim torbama, sveskama, pernicama, bombonama, da bi kao kruna svega došao istoimeni film Branimira Torija Jankovića iz 1973. godine, ali ničega toga ne bi bilo da nije postojao strip.
Danas nezaboravni deo ex-Yu ikonografije, „Mirko i Slavko“ ostaju večiti deo detinjstva svih koju su odrastali sa njima, dok u slučaju Milje Belića, označavaju i sazrevanje autora koji kao maltene dete počinje, posle kratkog probnog kaljenja na ilustrativnim poslovima, da radi na najozbiljnijem mogućem projektu primenjene umetnosti u čitavoj državi. Početkom sedamdesetih, dok još traje relativno zlatno doba domaćeg stripa, pre no što će ga pokositi kao kolateralnu štetu apsurdni porez na šund 1979. godine, i Milija Belić uspeva da se iskaže kao neuporedivo slobodniji autor u časopisu „Kuriri“ koji je iz literarnog nadopunjenja storija o Mirku i Slavku evoluirao u još jedan stripski magazin, ali fokusiran na domaće teme i dabome, domaće autore istih. Zaista previše „fin“ za Buinov grubi pristup stripu kao mediju, Belić dobija još veću čast i priliku da se posle serije epizoda mladog partizanskog dinamičnog dua, oproba u sopstvenom projektu, na kojem je mogao da se vizuelno razmaše, a istovremeno dobije tihu, nikad ne elaboriranu podršku Srećka Jovanovića, legendarnog urednika „Dečjih novina“ i verovatnog scenariste avantura o dečaku Danu i njegovom najboljem prijatelju psu Rikiju. Belić zdušno prihvata izazov, i kreira upečatljive kadrove koji su paradoksalno još dinamičniji i uzbudljiviji od ipak kalkulantskim pristupom pisanog „Mirka i Slavka“. Ove jednostavne ali tople i bezgranično nostalgične epizode doživljaja junaka sa kojima se svako mogao identifikovati, služile su i kao savršeni ulaz u svet čitanja za generacije koje su odrastale na ulicama uz klikere i lastiš, i krili stripove u udžbenicima, ili ih čitali uz baterijsku lampu pod pokrivačem posle gašenja svetla u kući. Poslednji put, pre no što će televizija i igrice zauvek oduzeti pažnju nekih novih klinaca koji neće više sopstvenom maštom nadopunjavati zaplete crtanih priča koje su stežući ušteđenih par dinara od džeparca željno iščekivali na kioscima svake druge nedelje.
Konačno, još jedna stvar karakteristična za strip je da je nakon konačnog raskola moderne a onda i savremene umetnosti sa figuracijom, upravo on (p)ostao utočište za slikare i druge vizuelne umetnike koji su želeli i umeli da crtaju ljude, životinje i predmete onakvima kakvi jesu. Belić će ipak sazreti izvan toga, ostvarivši impozantnu karijeru u svetu apstraktne umetnosti današnjice, ali je itekako u svojim stripovima pokazao da je dostojan naslednik velikana prošlosti sa tim tako „finim“ stilom i poetikom koja evocira majstore poput Harolda Fostera ili Andrije Maurovića. (Pavle Zelić, pisac, scenarista i teoretičar stripa)
MIRKO I SLAVKO
Mirko i Slavko su bili superheroji našeg detinjstva. Amerikanci su imali svog Supermena, Betmena, Spajdermena, a mi naša dva mala kurira koji su se isto tako, prilagođeni našim uslovima i smešteni u istorijske okvire Drugog svetskog rata, još uvek živo prisutnog u svesti tih šezdesetih godina, borili protiv zla oličenog u stranom zavojevaču. Popularnost stripa je bila tolika da su „Dečje novine“ bile prisiljene da angažuju svoje mlade saradnike kao pomoćne crtače, kako bi zadovoljile zahteve potražnje. Tako je moje prvo profesionalno iskustvo bilo vezano upravo za rad na stripu o Mirku i Slavku. Radio sam kadriranje, scenografiju i sporedne likove, praktično ceo story-board, a glavne likove sam ostavljao, tek ovlaš naznačene olovkom, da ih završi autor stripa svojim karakterističnim rukopisom. Srećko Jovanović, u to vreme glavni urednik, objašnjavao je da bi se čitaoci „bunili“ ako bi uočili da je Mirka i Slavka crtao neko drugi. Bez obzira što sam glavne likove samo skicirao olovkom, a sve ostalo dovršavao tušem, bilo je to pozitivno iskustvo i prvi korak ka kasnijoj kompletnoj realizaciji autorskog stripa o dečaku Danu objavljivanog u ediciji „Kuriri“.
BUIN
Desimira Žižovića Buina, autora stripa o Mirku i Slavku, sreo sam samo jedanput dok sam bio pomoćni crtač u ediciji „Nikad robom“, prilikom jedne radne posete redakciji „Dečjih novina“ u Gornjem Milanovcu. Susret sa Buinom je bio neobičan i neočekivan. I pored izvesnog šarma, ličio mi je, svojim relativno grubim izgledom, više na drvoseču nego na nekoga ko se bavi crtanjem držeći u ruci tanušni prutić sa četkicom na vrhu. Upravo u ovom pravcu je i išao njegov komentar. Kada su me konačno predstavili kao njegovog mladog pomoćnika, setio se mojih radova i rekao: „Ti to radiš previše fino!“ Nisam odmah razumeo njegovu primedbu, koja me je prilično zbunila. Sećam se da sam se trudio da crtam najbolje što sam umeo, ponekad dodajući i neke detalje koji bi obogatili scenu, a koji nisu bili uvek sasvim u funkciji priče. Danas, kada ponovo posmatram ove zajedničke radove, primećujem očiglednu razliku u stilu i razumem Buinov komentar. Minuciozno rađeni detalji (zec, pečurke, pejzaži, biljke) odudarali su od pojednostavljenog i ekspresivnog Buinovog grafizma.
CRTAČKA ŠKOLA
Setio sam se jedne primedbe Žike Atanackovića, koji je vodio crtačku školu „Dečjih novina“ 1970. godine, najpre u Vrnjačkoj Banji tokom zimskog raspusta, a zatim i na Rudniku tokom leta. Primedba se odnosila na moje predstavljanje Nemaca u bici sa partizanima. Zamerio mi je što sam Nemce predstavljao kao rugobe, kada su oni bili veoma lepi ljudi. Ova me je primedba, kao šesnaestogodišnjeg dečaka, prilično zbunila. Nikako mi nije išlo u glavu da su Nemci tokom drugog svetskog rata, kao fašisti i okupatori, akteri najkrvavijih zločina, mogli da budu „lepi“. Sada mi je jasno da je Žikina optika ilustratora težila da stvari vidi spolja, tačno i precizno, ali površno, dok je moja vizija išla iznutra, iz emocije, i težila da prodre u dušu stvari.
AUTORSKI STRIP
Posle više epizoda stripa o Mirku i Slavku, dobio sam konačno scenario da realizujem strip sa svojim junacima, dečakom Danom i psom Rikijem, objavljivanom kasnije u okviru revije domaćeg stripa „Kuriri“ početkom sedamdesetih. Iako sam u to vreme bio više zanesen naučnom fantastikom kao žanrom, avanture dečaka Dana i njegovog vernog pratioca Rikija, smeštene u ove naše prostore, što je i bio smisao uređivačke politike, takođe su me ispunjavale entuzijazmom i sa velikim žarom sam pristupao njihovoj realizaciji. Bilo je to i uslišenje moje želje, upućene Srećku Jovanoviću, da imam svoje sopstvene junake. Tako je Srećko Jovanović, svojim saučestvovanjem i svesrdnom podrškom, imao velikog udela u formiranju moje umetničke karijere. Aktivna višegodišnja saradnja sa „Dečjim novinama“ tokom gimnazijskog školovanja, koja je za mene bila prilika da perfektuiram likovni izraz, sasvim prirodno me je odvela na studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu.
Zdravko Zupan
Strip u Srbiji 1955-1972
Mart 2006.
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih entuzijazam autora i izdavača stripa kao da počinje da jenjava. Tih godina došlo je do ekspanzije televizije, te je intersovanje za strip osetno opalo. Prestali su da izlaze listovi „Mali Jež“, „Zenit“, „Pingvin“, edicija „Nikad robom“ transformiše se u seriju o Mirku i Slavku. Reč je o izdanjima koja su donosila radove domaćih stvaralaca. Zbog toga se autori okreću drugim unosnijim zanimanjima: slikarstvu, ilustraciji, karikaturi ili dizajnu. U takvoj atmosferi „Dečje novine“ pokreću 1. marta 1970. godine petnaestodnevnu ediciju „Kuriri“ u kojoj objavljuju pisane romane o Mirku i Slavku. Prva sveska je na svoje 64 strane donela priču „Nevidljivi neprijatelj“. Štampana je na formatu 16,5 x 23 cm, a koštala je 2 dinara. Kao odgovorni urednik potpisan je Miodrag Novaković. Tako koncipirani „Kuriri“ izlazili su sve do osamnaestog broja kad je, po prvi put, objavljen jedan kraći strip Jelka Peternelja „Prepad“. Strip polako osvaja sve veći prostor i ubrzo zauzima polovinu od ukupnog broja strana. Najpre su reprizirani neki stripovi preostali iz edicija „Nikad robom“, odnosno „Crtane škole“, a potom se pojavljuju i premijerni radovi. Od 32. broja „Kuriri“ objavljuju samo stripove, a od 35. broja edicija će pretrpeti novu transformaciju, pa će u njenom podnaslovu ubuduće stajati „revija domaćeg stripa“. Na stranicama ove edicije biće pružena šansa nekim mlađim autorima: Stevici Živanovu, Miliji Beliću, Željku Grafu, Draganu Mitrovskom, Milanu Vraneševiću, Nikoli Maslovari Masliju, Zdravku Popoviću, Zoranu Jovanoviću Jusu, Adamu Čurdinjakoviću, Radiču Mijatoviću i dr. Od afirmisanih autora prisutni su Brana Nikolić, Dragoš Jovanović Fera, Nikola Mitrović Kokan, a zapaženi su i Mladen Legin i Gustav Zechel. Poslednji broj „Kurira“ izašao je 26. marta 1972. godine.