Dušan Đokić, istaknuti srpski umetnik, likovni kritičar i istoričar umetnosti predstaviće u utorak, 23. februara u Modernoj galeriji Kulturnog centra izložbu radova malog formata.
Otvaranje izložbe je u 13 sati.
Biografija Dušana Đokića
Dušan Đokić je rođen 1943. godine u Beogradu. Upisao Arhitekturu 1962. godine, a 1966. godine, Filozofski fakultet u Beogradu. Uz to je studirao Akademiju primenjenih umetnosti, odsek scenografija (prof. Milenko Šerban), 1968. godine.
Realizovao je preko 60 samostalnih izložbi u raznim disciplinama: slikarstvo, akvarel, crtež, grafika.
Više od 650 puta nastupao je na kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.
Likovni kritičar je od 1968. godine. Objavio je oko 1500 tekstova. Bio je urednik časopisa „Umetnost“ i napisao više tekstova za umetničke monografije. Objavio je zbornik o akvarelu, 2000. godine.
Dobitnik je 31 nagrade i priznanja u zemlji i inostranstvu i snimljen je film o Dušanu Đokiću 2014. godine u realizaciji Vladimira Valešinskog.
Godine 2019. dobija priznanje ULUS-a za doprinos u kulturi i likovnoj umetnosti povodom izložbe samostalnih umetnika (100 godina rada Galerije Cvijeta Zuzorić)
Status istaknutog umetnika ima od 1996- godine.
Član je ULUS-a od 1971. godine, ULUPUDS-a (sekcija istoričara umetnosti i kritičara), AICA (međunarodnog udruženja kritičara), ASPOR-a (grupe globalne umetničke porodice) od 2001. godine i SKK Zemun.
IZUZETNA STVARALAČKA POJAVA (Iz Kataloga izložbe)
Iščitavajući brojne podatke, što čine biografiju Dušana Đokića, nameće se uverenje da je reč o izuzetnoj pojavi, o posebnoj stvaralačkoj prirodi, koja je ostavila i ostavlja vidan, rekao bih, neizbrisiv trag u domaćoj umetnosti. Njegovo ime je odavno prisutno u našoj kulturi i to u različitim oblastima, praćenim obrtima, što su ostavili refleksije na poziv kojim se, konačno, predano i uspešno, počeo baviti.
Pominjem njegove studije Arhitekture, Filozofskog fakulteta – grupe za Istoriju umetnosti, napokon, likovno iskustvo, što ga je sticao na Akademiji za primenjene umetnosti, na otseku scenografije kod uvaženog Milenka Šerbana. Sve je to, dabome na svoj način, u meri sopstvene prijemčivosti, uticalo na ishod njegove stvraralačke potencije.
Teško je, ovom prigodom, zaobići osvrt Lazara Trifunovića, što je svojedobno, tačnije 1968. izrekao, da je u Dušanu Đokiću, otkrio umetnika izuzetne snage i talenta, koji, početkom stvaralačkog pohoda, donosi vredna i značajna dela. Tvrdnja nezaobilaznog doajena savremene umetnosti, nakon toliko godina, nije izgubila u značaju, šta više, potvrdila se i zadobila u aktuelnosti.
I ako širokog, rekao bih, renesansnog obrazovanja u raznim domenima, od književnosti, poezije, muzike i drugih oblasti, poriv ga je nagnao da se uputi slikarstvu. U njemu je našao spokoj, luku mira i, ispostavilo se, konačno i trajno ishodište unutrašnjem nagonu. Time je obznanio neutoljivu sklonost ka likovnom stvaranju, te je, više nego jasno, kako je u tom domenu postigao nesumnjive domašaje.
Za manje upućene, treba kazati da se Đokić podjednako snalazi u svm likovnim granama: od crteža, kojim se počeo baviti, preko grafike, gvaša, monotipije do akrila i uljanog slikarstva. Osim toga, rado se koristi akvarelom, najtežom, zbog toga, nekoć zaboravljenom tehnikom izvođenja, kojoj, svojim učinkom, vraća poverenje. Bez sumnje, Đokić je uspeo da ostvari radove, što personifikuju njegovu stvaralačku umešnost. Ti ga doprinosi svrstavaju u sled zapaženih učinioca u tokovima novije srpske umetnosti.
Noviji radovi Dušana Đokića, upućuju na spregu svekolikih iskušenja, kojima se odavao i nadalje odaje. To pokazuje zbir dela, minijaturnih razmera, što ističu njegovo nastojanje da nadiđe uobičajeno stanovište i, vlastitim trudom, dospe do iznimnih likovnih iskoraka.
Ne treba posebno isticati da se Đokić u tome oslonio na vlastito iskustvo, koje je godinama negovao, produbljivao i usavršavao. U tom pogledu je uspeo da ostvari dela, koja ga ističu u gradnji krajnje raznolikih likovnih izvedenica i tome, nesumnjivih postignuća.
Kompoziciona shema njegovih radova je podređena neposrednom, trenutnom, inspirativnom izazovu. Spram toga, čas je kvadratnog oblika, pravouganika, kruga, a ponekad nepravilnog, vrcavog, graficistički iznijansiranog sleda. Linija se katkad nameće kao razigrana, poletna, nekad čvrsta i konstruktivno omeđena forma. Praćena je ispustima mrežasto utisnutih znakova, raznolikih detalja, do nanosa mrlja i nejasnih tragova, koji upotpunjuju kompaktnu strukturu dela.
Potonji radovi, Dušana Đokića, pokazani na ovoj izložbi, upućuju na dojam kolorističkog konstruktivizma, koji se prostire od svetlih, sivih, preko diskretno obojenih, do nešto tamnijih, naglašenih, ekspresivno uspostavljenih, gestualno nanetih, čvrsto i dosledno sprovedenih vizuelnih prikaza. I ako u granicama ograničenih razmera, pigmenti se kontrolisano razlivaju, kadšto, neobavezno i slobodno razlažu, čak cure, pokreću se i prostiru slikanom površinom, stvarajući osoben, optički ishod. Raskošna bojena skala, koja gradi zgusnut, a uverljiv dojam, pretvoren u spontanu, ritmički uravnoteženu konstantu.
Očito je da se Đokić prepušta mašti, fantastici i imaginaciji, čiji su gest i asocijacija, preneti u polje lirske apstrakcije. Oblici se ne opisuju već nagoveštavaju, zapravo, mogući obrisi se formiraju u oku posmatrača. Taj aspekt dopire iz odgovarajuće upotrebe materije i materijala, koji mu pruža mogućnost da se izrazi, njegovoj osetljivosti, imanentnom načinu kazivanja.
U sadržaj njegovih radova unet je neograničen zbir podataka, što se smešta u sklad bezpredmetnog konteksta, u kome nestaje svaki prizvuk naracije. Pažljivija analiza ukazuje na dublje promišljanje, koje počiva na nostalgičnom, setno uspostavljenom, duhovnom ishodu, što doseže ideal, koje bilo, stvaralačke poente.
Na kraju, primetno je, da se Dušan Đokić pridružuje krugu retkih pregaoca, poput Momčila Stevanovića, Miodraga B. Protića, Peđe Milosavljevića, Alekse Čelebonovića, Koste Bogdanovića i drugih, koji su ispoljili jednaku osetnost za sliku i pisanu reč. Te je oblasti Đokić uspeo da objedini i time upriliči značajan doprinos srpskoj kulturi.
ZDRAVKO VUČINIĆ