Izložba: Na čudesno te vodim mesto
Marija Veličković, umetnica iz Kragujevca, predstaviće u ponedeljak 23. avgusta, u Domu kulture „Vojislav Ilić“ na Rudniku, izložbu pod bazivom „Na čudesno te vodim mesto“. Postavka će biti izložena do 6. septembra 2021. godine
Otvaranje izložbe je u 20 sati.
Autobiografija
MARIJA VELIČKOVIĆ živi i radi u Kragujevcu.
Mnogo godina se, iz potrebe, bavila slikarstvom, sa dubokim osećajem da nešto nedostaje, da prave slike nisu u vidljivom svetu.
U trenutku kad se ohrabrila da odbaci konvencionalnu logiku, naučeno, stečeno i oslobodi sopstveni intimni univerzum, počinje slikarska bajka koja govori bojama duše i sopstvenim znakovnim jezikom. Odgonetanje čudesnih, skrivenih mesta u duši, sputanih nedozivljenim detinjstvom, daje joj energiju punu radosti i ushicenja.
Ovo je njena tek druga samostalna izložba u nizu onih koje će tek doći, jer zna da je blagoslovena sposobnošću da voli i da se raduje.
Učesnik je mnogobrojnih kolektivnih i grupnih izložbi kao i likovnih kolonija u zemlji i inostranstvu.
Član je udruženja likovnih umetnika Kragujevca KUL.T od njegovog osnivanja 2018. godine.
MARIJINA BAJKA
prošlost koja će se tek desiti i budućnost koja se već dogodila
Prilikom posmatranja slika Marije Veličković, prvo što percipiramo jeste prisustvo i postojanje ogromne količine energije, ljubavi, emocija i likovnog umijeća, međusobno isprepletanih i povezanih nekim čudnim, posebnim i tajnovitim vezama i zakonitostima.
Slike su dinamične i prepune osjećaja različitog karaktera, osjećanja, sjećanja i intimnih doživljaja stvarnosti same autorke. Sve to, dopunjeno je elementima iz domena mašte, fikcije, neke nestvarne i metafizičke realnosti, obojene i ogrnute sjećanjem na sebe, djetinjstvo koje traje, prošlost koja će se tek desiti i budućnost koja se već dogodila.
Na Marijinim slikama prikazani ambijenti, događaji, kao i pojedinačni predmeti likovne obrade, kupaju se u bojama svjetlosti sva četiri godišnja doba, a vrlo lako i jasno razlikujemo i uočavamo čak i doba dana koja vidimo na određenoj slici koju posmatramo. To najbolje i najtačnije govori o autorkinoj želji, namjeri, posvećenosti i izuzetnom obraćanju pažnje na svaki prikazani detalj i element slike, a sve u cilju što tačnijeg i preciznijeg prenošenja na platno same, prvobitne, likovne zamisli.
Vizije iz uma, posredstvom klasičnih likovnih sredstava, pretaču se na platno, pri čemu dolazi do istovremenog razlivanja i eksplozije kako boja, tako i ideja, popunjavajući čitavu površinu zadatog formata jednom iskrenom i emocionalno napetom likovnom i lirskom pričom. Obje te priče, pune skrivenih i neskrivenih emocija, zajedno čine jednu posebnu i nesvakidašnju simbiozu.
Kao krajnji rezultat toga procesa, nastale su idejno, tematski, kompoziciono i koloristilčki raznovrsna likovna ostvarenja, smještena u ovaj jedinstveni i, u svakom smislu, zaokruženi ciklus.
Na prvi, i samo na prvi pogled, a zbog uočljivog motiva čajnika u prostoru i vremenu, izgleda da slike kao da liče jedna na drugu. Međutim, nedvosmisleno je jasno da one nijesu multiplicirane replike i predstave samih sebe, već pažljivo promišljeni i na likovan način osmišljeni samostalni likovni prikazi određenog mjesta, ambijenta i događaja.
Svaka slika ima svoju određenu priču, obojenost i prikaz atmosfere, a među svim tim elementima u metafizičkom prostoru između jave sna, kao da provijavaju tonovi Vivaldijeva „Četiri godišnja doba“.
Kad bismo zanemarili čajnike, slike bi mogli posmatrati i karakterisati kao klasičan prikaz pejzaža, a ako bi uklonili pejzaž, čajnike bi mogli detektovati kao djelove mrtve prirode. Međutim, upravo postavljanje upotrebnih predmeta, čajnika, šešira i cilindara u prostor izmaštanog i čarobnog pejzaža, daje slikama mističnost, nerealnost i nadrealnost, tako da u tom odnosu pejzaži dođu kao drugi i treći plan slike, a sami predmeti kao prvi, iako ne i jedini. Mada često imamo i likovne partije koje se nalaze ispred čajnika, nekako izgleda da ih oko i doživljaj zaobilaze i fokusiraju se na čajnik ili par njih, koji su u nekoj posebnoj, veličanstvenoj, samo njima znanoj igri ćutanja, čekanja i neizvjesnosti, straha i zebnje ili, pak u igri susreta, sretanja, spajanja i zajedništva. U oba slučaja, slike odlikuje dostojanstvena atmosfera i neki osobiti, svečani mir u poretku prikazane flore, faune i upotrebnih predmeta, što kao da potvrđuje neki njihov stari i prećutni dogovor.
Kao da je u životu zaista uspjela da predje na onu stranu ogledala, autorka Marija, djevojčica Marija i odrasla Marija, skupa nam nude slike koje svojom formom i sadržajem liče na djelove i fragmente bajki o princezama, dvorcima, toplim domovima, basnama i starim pričama, mitovima i legendama.
Slike su pune sunca i staza obasjanih zlatnom svjetlošću, puteva koji uvijek nekud vode, mostova koji vežu, a ne razdvajaju, bogatog rastinja svih vrsta, raznorodnog i razgranatog drveća, cvijeća, pečurki, nebo je puno ptica, leptira, mjehurića, obala puna školjki, more riba i meduza, flore, a livada zečeva i drugog raznovrsnog života. Kao i na suncu, i na mjesečini sve igra i blista, sve je živo, u pokretu, radosno i bezbrižno. Događaji na Marijinim slikama se odvijaju u svim segmentima prostora i vremena. Ljeto, jesen, zima, proljeće, dan, noć, more, zemlja, vazduh, spolja, iznutra…Sunce stalno i iznova sija i isijava, svojom toplotom grije sve prisutno i prikazano. Ovdje, čak ni mjesec ne osvjetljava hladnom i srebrnom svetlošću, već onom toplom prijeko potrebnom. Autorka nam ponekad, noću, sa neba spušta i svjetleće lampe, da potpomognu jatima treperavih zvijezda.
Mjehurovi od sapunice, ovdje se ne rasipaju i ne rasprskavaju, ostaju čvrsto vezani u svojoj sfernoj zajednici. Ni jedna grana nije slomljena, ni jedna travka pogažena, ni jedan cvijet iščupan, vjetar duva samo da bi milovao. Sunce ne grije da otopi snijeg, već da ga učini bjeljim i čistijim.
Prostori su povezani mostovima, prošarani stazama i putevima i presječeni snopovima svjetlosti sunca i mjeseca. I najdublja okna pećina nijesu ostala neosvijetljena i neobasjana. Autorka nam time govori da duboko vjeruje da svjetlost uvijek i svugdje dođe i otkrije nam sve ono što bi bez nje ostalo u vječitom mraku i hladnoći.
Na dnu mora, osluškujemo eho školjki i njihove skrivene poruke, uživamo u gracioznom i čarobnom plesu meduza i odgonetamo tajnu potopljenih čajnika. Mjehuri u vodi pokazuju nečije prisustvo, neko tu diše… Međutim, ribe i dalje ćute…
Kad se osvrnem na čisto likovne elemente, moram istaći da su formati Marijinih slika u potpunosti ispunjeni bojom, ali ne onom koja guši i zatrpava, već onom koja dozvoljava da se na svakom slikanom platnu može jasno vidjeti sva prozračnost i treperavost vazduha, u najboljem svijetlu i duhu plenerističkog slikarstva.
Forma i volumen slikanih predmeta i dionica, predstavljeni su na jedan prefinjen, a ujedno i jednostavan način, jasnim i preciznim potezima kista, bez imalo agresivnih poteza i gestova, bez spahtle i pastuoznih namaza, bez iznuđene ekspresije, sa bojama i tonovima pomiješanih na paleti, a ne razmazivanjem i miješanjem na samome platnu. Slike obiluju detaljima, ali svaki prikazani i predstavljeni dio nema nikakvih suvišnih likovnih objašnjenja i bespotrebnih kolorističko-ritmičkih vratolomija u smislu prenaglašene deskripcije.
Uređen odnos djelova slika koje se povezuju u jednu kompaktnu cjelinu i ritam površina, savršeno se uklapaju u cjelokupnu harmoničnu, atmosferu, punu mjere i ravnoteže. Sve ovo, dopunjeno je pažljivim odabirom boja i njihovog međusobnog odnosa, koje prave bogatu kolorističku cjelinu, oplemenjenu velikim brojem valera i valerskih odnosa, što je autorki omogućilo fino i meko modelovanje. To bogatstvo boja i valera dovelo je do likovnih ostvarenja koja možemo opisati i definisati kao izuzetno taktilna. Takođe uočavamo i izraženu pikturalnost slika.
Autorka na veoma precizan način barata elementima linearne i vazdušne perspektive, tako da su na slikama jasno i očigledno izraženi svi planovi slike. Ovdje je riječ o izrazito velikom radu i posvećenosti u realizaciji postavljenih likovnih zahtjeva.
Na kraju, uz sve čestitke za ovako kvalitetna likovna rješenja, moram posebno istaći jednu osobenu vrstu optimizma koja zrači i isijava iz Marijinih radova, a svi dobro znamo koliko je potrebno napora da bi se iz sebe izvuklo ono najiskrenije, najtananije, najčistije i najljudskije što posjedujemo u sebi i kod sebe, ono iskonsko, dječje i nevino. Marija je to i više nego uspjela i ostala je ono što je uvijek i željela da bude, odrasla djevojčica koja kreira i živi svoju bajku. Vjera, ljubav i nada su njen moto, stil i način života.
BOŠKO RAIČEVIĆ
akademski grafičar i slikar