Rajko Popivoda priznati srpski vajar predstaviće u četvrtak, 15. septembra u Likovnom salonu Kulturnog centra izložbu skulptura iz ciklusa „Mobilni kodovi“.
Reč je o umetniku koji je na likovnoj sceni više od 40 godina. Izlagao je u Srbiji, Crnoj Gori, SAD, Francuskoj, Nemačkoj i Norveškoj. Autor je više skulptorskih rešenja za eksterijer i enterijer. Njegove skulpture se nalaze u Narodnom muzeju u Beogradu, Muzeju savremene umetnosti, Narodnom muzeju u Kruševcu, i privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu.
Na izložbi u Gornjem Milanovcu Popivoda će predstaviti radove stvarane od različitih materijalima: gvožđa, kamena, klirita, drveta, gume, mesinga, bronze, pleksiglasa, poliestera, aluminijuma i kombinovanih materijala.
Otvaranje izložbe je u 19 sati.
Mobilni kodovi
Stremeći, u svom sveukupnom stvaralaštvu, ka kodifikovanju i šifrovanju lične istorije i iskustva, Rajko Popivoda od svojih izlagačkih početaka, već više od tri i po decenije, ostvaruje jedinstvene, trajne, visoko personalizovane jezičko-memorijske kodove, koje on nenametljivo uvodi u savremeni civilizacijski vavilonski galimatijas.
U Popivodinom skulptorskom radu, gde se on slobodno kreće u širokom polju između figurativnog, asocijativnog i apstraktnog, neretko reciklirajući i rekontekstualizujući vlastita dela, elementi koji se često ponavljaju jesu: kavez, lavirint, šiljci, rukohvati, „pakovanja“.
Kao izvanredan poznavalac materijala, sklon eksperimentu i, katkad, bizarnim zahvatima, on izrađuje skulpture, reljefe i objekte, najčešće koristeći klirit, poliester, mesing, gvožđe, bronzu, poigravajući se njihovim svojstvima i uspostavljajući neočekivane odnose punog/praznog, vidljivog/nevidljivog, transparentnog/mutnog, bojenog/prozirnog, tamnog/svetlog, organskog/neorganskog. Često on raznorodne sadržaje utapa i zarobljava u unutrašnjosti skulpture, dok u njihovu površinu urezuje geometrijski crtež.
Pišući o Popivodinoj samostalnoj izložbi «Stezanje praznine» koja je održana 2005. godine u Beogradu, istoričarka umetnosti Bojana Burić konstatuje da je prva, formativna, faza njegovog rada protekla u znaku dekonstrukcije; za njom je sledila etapa asamblažnog pakovanja, dok su u ciklusu skulptura «Stezanje praznine» vidljivi rezultati sintetičkih procesa kojim je autor podvrgao svoja ukupna skulptorska iskustva, a gde je uočljiva težnja ka harmonizaciji skulptoralnog/pikturalnog i ornamentalnog/linearnog.
U skorijem periodu, u nekoliko navrata, Popivoda je svoje izložbene nastupe artikulisao kao ambijentalni prostorni iskaz sazdan od pojedinačnih radova iz njegovih različitih stvaralačkih perioda i problemskih ili tematskih celina. Na taj način osmislio je i postavku u galeriji u Gornjem Milanovcu. Odabrane komade nastale tokom proteklih desetak godina Popivoda tretira kao autonomne, izbrušene jezičke kodove i uklapa ih u sasvim nove likovne iskaze. Time on ne želi da ostvari retrospektivan uvid u vlastito stvaralaštvo, već pažljivo gradi prostorni poligon gde gledaoca, jezički zrelo i umetnički suvereno, suočava sa teskobom, opasnošću, pretnjom, ali ga kroz lavirint vodi i ka zaštićenosti kuće ili tvrđave.
Danijela Purešević