Vojin Topalović, samouki slikar iz Miokovaca predstaviće u subotu, 3. septembra 2022. godine u holu ispred velike sale Kulturnog centra svoje stvaralaštvo.
Reč je o višetalentovanom stvaraocu, koji se osim slikarstva bavi i pisanjem poezije.
Postavka će obuhvatiti radove apstraktne umetnosti rađene tehnikom ulje na platnu koje je autor stvarao u poslednjih nekoliko godina.
Otvaranje izložbe je u 19 sati.
VOJIN TOPALOVIĆ
prva samostalna izložba slika
Vojin Topalović
Rođen 1966. godine u Čačku. Osnovnu školu započeo u Miokovcima, prva četiri razreda, a od petog do osmog učio u Gornjoj Gorevnici.
Srednju školu, tada usmereno obrazovanje, završio je u Gimnaziji u Čačku. U ondašnjoj Školi učenika u privredi učio metalobrusački zanat, a zatim se zapošljava u čačanski FOČ i
kasnije u „Tifani“. Splet životnih okolnosti i privrženost selu i roditeljima vraća ga u Miokovce. Tu među šljivama i kajsijama gornjomiokovačkog krajolika sanja svoj umetnički san uz poeziju i
slike. Ovo mu je prva samostalna izložba.
Stvaralački nemiri seoskog životnog beskraja
Kad se nekom odjednom nešto javi i kad sam sobom iznenađen krene vrlo smelo i odvažno u nešto što je slikarstvo onda je to redak božji dar. Privilegija. Vojin Topalović se najpre okušao u
poeziji. Počeo je da piše stihove kao vrlo mlad u vremenu prvih ljubavi, zanesenjaštva, maštanja i snova. Kao već zreo čovek objavio je, tek, sa svojih 35 godina, knjigu pesama ispevanih srcem
i dušom čoveka sa ovih čarobnih seoskih prostora … A kad se pre samo par godina upustio u slikanje ni sam nije mogao da pretpostavi šta će od toga „ispasti“ i kuda će ga sve to odvesti.
Sada je pred nama prosto neočekivana „gomila“ čudesnih impresija, apstraktnih, nadrealnih, neobičnih šarenih slika, najrazličitijih oblika i formata, koje prevazilaze amaterizam
već u prvim pokušajima. Ta unutrašnja estetika koja je prosto tinjala u njemu sve ove godine od onih mladalačkih emotivnih poetskih pokušaja sada se pretvorila u baš snažnu i nenadano jaku smisaonu impresiju, ekspresivnu eksploziju poteza i boja…
Koju god sliku da pogledamo teško da ćemo prosuditi da je nastala tek juče, tim pre ako znamo da je nekakav unutrašnji, pravi umetnički poriv, u ovom čoveku tinjao praktično od detinjstva ieto konačno se pretvorio u spontane ali veoma smislene i dopadljive slike. Seća se da je sa četrnaest godina pokazao interes za slike i divio se umetnosti i umetnicima.
Vojin to zna. I oseća duboko u sebi. Talenat za kreativno duguje majci Dušanki. Dok je otac Gvozden bio iskonski vezan za zemlju i selo majka je kao prava, istinska kućanica, produhovljena žena
starog kova, imala zlatne ruke . Kao i on sada. Po liniji majke nasledio je taj osećaj za lepo, tu produhovljenost, smirenost, potrebu za stvaralaštvom. Vidi se to na svakoj brižljivo
sačuvanoj Dušankinoj rukotvorini ljubavlju tkanoj, vezenoj, veštom rukom odrađenoj… Takav je i svaki Vojinov potez na slikama. Iako tek započinje kao da se odavno upustio u tajne boja i
preko nekih unutrašnjih osećaja, samo njemu znanim, on stvara svoj tajni svet slika okružen lepotom sela, roditeljskog doma, livada, njiva, voćnjaka, ispunjen unutrašnjom lepotom i posvećenošću
kući i selu što mu je glavna životna orijentacija. Poezija i slikarstvo su za sada samo mali iskorak u svetove umetnosti i predanog umetničkog stvaranja. Oni ispunjavaju sve one njegove
emotivne tokove koji mu odnekud iz dubine duše ne daju mira i prosto ga gone na nove stvaralačke nemire seoskog životnog beskraja.
Rqadoš Gačić